Sendvič teorija

Davanje kritika, nasuprot komplimentima je uvijek nekako teško i mučno. Osim urođene neprijatnosti kada nekoga trebamo kritikovati, javlja se još niz faktora poput straha da kritika bude prihvaćena na pogrešan način, da dovede do eventualne rasprave sa onima koji je ne prihvataju kao konstruktivnu isl. Neki je smatraju dobrom a neki lošom, čak uvredom.

O kritikama se može pisati dugo i opširno, međutim, cilj mi je da sa vama podijelim veoma jednostavnu metodu koja mi je pomogla da u velikom broju situacija izbjegnem neprijatnosti i neslaganje sa nečijim mišljenjem ili načinom rada iznesem bez negativnih posljedica.
Ovu jednostavnu ali ništa manje značajnu teoriju ponekad nazivam ,,Sendvič teorija", pošto na neki način zaista podsjeća na sendvič, a evo i kako.

Kada neko pravi sendvič za vas, a nije majka, sestra ili baba koja je to uradila nebrojeno puta, vjerovatno je da nećete biti oduševljeni što se unutra nalazi majonez koji ne volite ili izbjegavate zbog visoke kaloričnosti. Ipak, osim majoneza, tu će se naći još niz sastojaka koji će sendvič učiniti dovoljno ukusnim da ga pojedete. Volite tost, šunku i salatu pa ćete lako zaboraviti na vama omraženi majonez i zagristi.

Slično je i sa kritikom. Ukoliko je servirana sa određenim pozitivnim komentarima i pohvalom svega onoga što radite dobro, nećete je konstatovati kao nešto što upućuje na to da ste loši, neznalica ili nesposobni.
U praksi, sendvič kritiku treba započeti neobaveznim razgovorom, u dobrom raspoloženju i uz isticanje  određenih pozitivnih osobina onoga koga kritikujemo. Šta je to što cijenimo, što nam se dopada i zbog čega smatramo da je ta osoba neko vrijedan našeg poštovanja. Ipak, ne trošite ih sve odmah. Najvažnije ostavite za kasnije, trebaće vam u završnici.

Potom slijedi kritičan dio. Iznosimo ga više kao predlog za bolji rad a ne kao opomenu ili prijetnju.  Rečenica treba biti kratka i jasna, bez fraza i nepotrebnog rasipanja riječi.

 Npr.
,, Ipak smatram da bi bilo mnogo korisnije da praviš svoj raspored noć prije."

Takođe, važno je dati čvrst argument zašto smatramo da je udijeljena kritika opravdana.

,, Tako bi dobio vrijeme koje si do sada trošio pitajući se - A šta sad?. Kad znaš prioritete i imaš dobar raspored, manje je stresno, radiš brže, pa imaš i više vremena za odmor."

Nakon toga, slijedi još jedna serija pohvala. Tada hvalimo ono što je kod pojedinca zaista najbolje i u čemu je njegov doprinos poslu najveći. ( Rekoh vam da ostavite najvažnije pohvale za kasnije.)

Ukoliko imate tu mogućnost, lijepo je dodati i neku neodređenu, na budućnost orjentisanu šansu.

Smisao za humor je dobrodošao u umjerenim količinama, ali samo u razgovoru prije i nakon kritike. Sama kritika nije nešto što treba iznositi u paketu sa šalom jer tada može izgubiti na važnosti.

Eto, iskritikovaste ga, a on će otići kući sa željom da nakon niza pohvala i samo jedne opaske, tu opasku ispravi da bi bio na korak bliže savršenstvu, i da biste ga u budućnosti hvalili još više.
Ego je zaista nevjerovatna stvar, a ukoliko ste od onih koji koliko toliko uspijevaju da sarađuju sa njim, svijet postaje mnogo jednostavnije mjesto.

Onako kako samo ona to zaslužuje

Dok je śeđela i smiješila se, izgledala je zamišljena, kao da nešto krije. Nikad dosad na njoj nisam mogao primijetiti tragove nesigurnosti, nervoze ili straha. Ovaj put je bilo drugačije. Pogled joj je besciljno lutao i pitao sam se o čemu razmišlja. Nisam mogao nikako da dokučim.

Usne su joj bile suve, u odsustvu crvenog ruža na koji sam navikao. Ponovo se osmijehnula i nastavila da ispija svoj martini. Nije me primjećivala. Iako nas je dijelio svega par desetina centimetara širok sto, bila je nekako beskrajno daleka. O čemu li razmišlja, iznova se zapitah.

,,Pakujem se. Odlazim śutra “ - napokon je izustila. Nisam imao pojma o čemu govori. Odluke je uvijek donosila nekako naglo, u trenutku. Pitam se je li to i sad slučaj ili je njena odluka rezultat dugog razmišljanja.

,, A đe ćeš, ako nije tajna? “ - šeretski se osmijehnuh u nadi da me iskušava, po ko zna koji put otad je poznajem.

,,Pariz, London, Lisabon “- našali se na račun pjesme koju smo jednog ljeta vrćeli na putu za Dubrovnik.

,,U stvari, ne znam. Možda bude i Beč “- ponovo se besciljno osmijehnu, ispi martini do kraja, baci izgužvanu novčanicu od pet eura na sto, obeća da će se javiti i ode.

Tako sam je mrzio u tom trenutku. Izluđivala me je svojim gestovima. Voljela je uvijek da plati svoje piće, sama otvori vrata, a ponajviše da nestane u trenutku kad se već naviknem na njeno prisustvo.

U stvari, voljela je da radi sve ono što druge žene nijesu. Kao da je plašilo da se ponaša ili govori poput njih. Nedostajalo joj je ženske umilnosti, ali je upravo zbog toga bila nekako posebna. Ponekad bih pomislio da se namjerno trudila da oponaša Unu iz Kaporovog romana, po kojoj joj je majka, inače profesorica književnosti,  dala ime.

Ustadoh i ja. Nije imalo smisla śeđeti na istom mjestu poput napuštenog psa. Zaputih se do Morače, da bacim koji kamen i razmislim o svemu.

***

Prije par dana mi je dala ultimatum. Uvijek je to radila kada bih djelovao neodlučno po pitanju bilo čega vezanog za nas. Nekad je to bio odabir restorana, a nekad su u pitanju bile mnogo ozbiljnije stvari. U strahu da ću je izgubiti, odnosila je mnoge pobjede služeći se ucjenama. Ovog puta je drugačije, ozbiljnije.

Kako je sve vezano za nju bilo nekako drugačije i nenormalno, takav je bio i naš prvi susret. Zaustavila me je na putu iz Kotora, dok sam se vraćao sa porodičnog ručka. Kasnije mi je priznala da je to bio prvi put da je stopirala.

,,Ćao, ja sam Una. Molim te da voziš brzo i oprezno. Moram bit u Budvu za po ure. “

Bio sam bijesan na strankinju koja je kao furija ulećela u moje auto i osmjelila se da mi nameće svoje želje.

,,Polako mala, stićeš. Imaš i autobus ako ja ne vozim onako kako si zamislila. “

,, Imam, ali sam ostala bez para. Kad si već stao, vozi, pa ćemo se šalit drugi put. “

Je li moguće da je ovako drska?! Je li moguće da potpunom strancu śeda u auto i ponaša se kao da je kod kuće, sa svojima. Danas znam da sam je tog trenutka zavolio.

Ne znam zašto joj je bilo važno da stigne u Budvu, nikad kasnije nismo pokrenuli tu temu. Ne sumnjam da je bilo nešto potpuno nebitno. Tamo je išla u školu, možda se nakon bježanja sa časova morala na vrijeme vratiti kući.

,, Dugujem piće. Moraš mi dati svoj broj ako misliš da se naplatiš. “

,, Ne duguješ ništa. “- odglumih da sam još uvijek ljut, iako me je razveselila neprekidnim ćeretanjem na putu od Kotora.

,, Stani kod Sportskog, ali s desne strane. Kad ne dugujem ništa, ćao. “- izleće brzinski, kao što je i ušla u auto prije pola sata i nestade.

Kasnije sam shvatio da joj je nestajanje specijalnost. Nije to radila s lošom namjerom ili svjesno. Jednostavno... tako je voljela.

Tog ljeta kao da su svi moji putevi vodili u Budvu. Društvo koje je dolazilo sa studija u Beogradu se samo smjenjivalo a ja sam ih sve revnosno dočekivao i ispraćao.

śeđeli smo u Hemingveju priśećajući se srednjoškolskoh dana, kada je konobar donio novu, neporučenu turu.

,, Od đevojke za šankom. Reče da ćeš znat o čemu se radi. “- obrati mi se.  Bačih pogled na šank i ugledah tri đevojke s tri prevrnute šolje. Prepoznah Unu. Bila je nekako drugačija, preplanulog tena, u laganoj ljetnjoj haljini. Mahnula mi je neobavezno, izazivajući da im se priključim. Priđoh i nalaktih se na šank.

,,Rekao sam ti da mi ništa ne duguješ. Bilo je zadovoljstvo glumiti tvog taksistu “- našalih se.

,, Ko kaže da plaćam dugovanja, ovo je predujam za gatanje. Obrnusmo šolje, za par minuta su spremne. Potrudi se da ne lažeš mnogo. “

Opet je to uradila. Obožavala je da naređuje. Zapitah se je li takva bila inače ili sam joj za naređivanje ja bio posebno pogodan.

,, Drži šolju. Što vidiš? “- promijenila je ton u šaputanje. Prostrijeli me nakratko pogledom, a onda ga usmjeri na šolju, kao da se tu zaista krije rješenje svih nedoumica ovoga svijeta.

,, Vidim...hm… pa, vidim svašta. “

,, Zadovoljna sam. Sad možeš da ideš. śutra ću na plažu na Plave horizonte. Razmisli o tome što si vidio, pa da mi malo preciznije objasniš. “

,, Plavi su toliko zabačena plaža da ćeš sigurno u avgustu biti jedina tamo. “

,, Bez brige. Najavili su kišu. “- reče sigurna u sebe baš kao da od nje zavisi.

Zaista је padala kiša. Upalio sam auto i ljuteći se na sebe, zaputio tamo đe će biti ona.

Nijesam mogao da dokučim što me je kao sumanutog ćeralo da je ponovo sretnem. Nisam je poznavao dovoljno da bih rekao da je to zbog intelekta, duhovitosti ili stava koji je zauzimala, ali zasigurno nije bilo zbog ljepote. Bila je lijepa, čak prelijepa, ali u poređenju sa nekim drugim đevojkama koje sam sretao, nedostajalo joj je mnogo toga.

Ugledah je pod ogromnim suncobranom. Nabacila je naočare za sunce, iako je, po sivom ljetnjem pljusku, njihova upotreba gubila svaki smisao.

,, Znala sam da ćeš doć “-tugaljivo me pogleda velikim, zelenim očima. Uslijedilo je bezbroj pitanja. U narednih petnaest minuta znala je više o meni nego što sam mislio da će ikada iko. Govorila je brzo, kao da neđe žuri, šarala pogledom po praznoj plaži, sklanjajući pramen kose koji joj je uporno padao na lice.

,,Volim da se kupam po kiši “- izusti. Potom skinu naočare, lagano se nagnu ka meni i poljubi me.

Iako klinka, njen poljubac je bio iskusan. Ni predug, ni kratak, s ukusom jagoda. Ljubila se kao da je to dugo vježbala pred ogledalom ili, u po mene gorem slučaju, sa bezbroj Beograđana koji su minulih godina ljetovali u Budvi. Priželjkivao sam ovo prvo.

I danas, deset godina kasnije, śećam se tog dana i njenih velikih naočara u koje sam buljio pokušavajući da razaznam kakve emocije krije u pogledu. Još pamtim kako smo se nakon poljupca dugo kupali na kiši, a potom vodili ljubav na pijesku.

,,Polako, pliz. Znaš, ovo mi je prvi put “- znao sam da ne laže. Ośetio sam strah i blage trzaje tijela prije nego  mi se u potpunosti prepustila. Iako pet godina stariji  i dosta iskusniji, tog dana sam sam bio početnik, kao da prvi put vodim ljubav. Nije se služila akrobacijama, nije govorila prljave stvari i trudila se da bude seksi, a bila je.

Danas znam da u njenom životu nije bilo Beograđana, niti je vježbala pred ogledalom. Jednostavno, bila je talentovana da se ljubi ljepše od ijedne zgodne plavuše kraj koje bih se budio nakon studentskih žurki u iznajmljenoj garsonjeri iza Slavije.

Tog 8. avgusta 2002. godine je postala moja đevojka, ista ona koja mi sada, deset godina kasnije, izmiče.

***

Uslov koji mi je prije par dana postavila je bio krajnje jasan. Smatrala je da je nakon deset godina veze, završenih fakulteta, preseljenja u Podgoricu i dugoočekivanog zapošljenja, vrijeme da ili krenemo u nešto ozbiljnije ili se rastanemo. Riječ brak nikada nije pomenula, ali sam siguran da je pod nečim ozbiljnijim upravo to podrazumijevala.

Znao sam da je u pravu i da su svi naši prijatelji odavno donijeli te odluke. Znao sam i da je volim, možda čak i više nego što su oni voljeli svoje đevojke, sada već žene. Gotovo da sam mogao da tvrdim da bi život s njom bio podjednako lijep kao i veza u kojoj smo oboje uživali. Ipak, bježao sam i od pomisli na to. Od razvoda roditelja sam vjerovao da svaki brak počinje erotično, a završava traumatično. Da od braka nema boljeg sredstva protiv ljubavi.

Svaki put kada bi se neko od naših prijatelja vjenčavao, strijepio sam da će Una uhvatiti bidermajer. Kao da je to ośećala, nikad se nije gurala među napaljene udavače pune nade u svijetlu budućnost. A, bila je uglavnom najviša i da je to željela, davno bi ga uhvatila.

Mislim da pričam gluposti... kao da bidermajer ima neke veze sa brakom i vezivanjem za ženu koju volim. Ali, eto, kad me je i toga bilo strah, možete zamisliti čega sam se sve bojao. Bojao sam se i da me u narednih deset godina neće voljeti kao u prethodnih deset. Bojao sam se starosti, njene ljepote koja je svakim danom bila sve raskošnija i mog stomaka koji je sa svakim pivom dobijao na volumenu.

Nadao sam se da će se njena ljutnja završiti kao mnoge dosadašnje, da će se nakon par dana zagrobne tišine pojaviti na vratima moga stana i u stilu Valentinove pjesme reći da voli me još, kao prije, da misli na nas, kao prije.

Napravih već dvadesetsedmu žabicu moračkim oblutkom i krenuh kući.

Prošlog mjeseca je Una napunila dvadesetsedmu.

***

Sa strahom otvorih oči. Mislim da sam spavao čitavu vječnost, a prošlo je svega par sati od kad sam stigao kući. Vani se uveliko čula graja povratnika iz Velveta. Pretpostavljam da je između tri i tri i po ujutro.

Živim u stanu u centru Podgorice, na stotinjak metara od firme u kojoj radim. Una živi niz ulicu, bliže Milenijumu. Nakon srednje je upisala Pravo i kao sjajan student ostala da drži vježbe mlađim kolegama, dok ne magistrira. Na čuđenje mnogih, nismo živjeli zajedno. Tako je željela. Zajednički život prije ,,nečega ozbiljnijeg“ je smatrala besmislicom i rušenjem sloboda. Nije željela dane da provodi sređujući nered po zajedničkom stanu i imala je pravo. Dolazila bi kad je htjela i odlazila iznenada, bez najave. Kao da bježi. Valjda sam zbog toga i uživao u svakom trenutku koji smo provodili zajedno, nijesam mogao da predvidim kad će se desiti niti koliko će trajati.

,,Magija je u nepredvidivosti! “- je bila Unina rečenica.

Odlučih da sačekam jutro i pozovem je.

***

Već treći put je odzvonilo do kraja, a ne čuh ,,Eiii..!“, usklik kojim bi se uvijek javljala na telefon. Proleće mi kroz glavu da je možda već otputovala. Iako nije precizirala đe će, znao sam da ima tetku u Austriji kojoj iz godine u godinu obećava da će sigurno doći. Pozvah njene u Budvi, sad već sasvim siguran da je neću pustiti tako lako da ode. Iako sam se još uvijek lomio, morao sam da kažem nešto više od ,, Srećan put! “.

Na moje iznenadjenje, javila mi se teta Sonja, Unina majka. Nakon formalnog raspitavanja o zdravlju porodice, nestrpljivo pređoh na stvar.

,, Je li Una već otišla? “

,, Ne, nije. Doće popodne da se pozdravimo i onda je Joko vozi na Ćilipe. Ti, kako si? Reče mi Una da ste raskinuli. “

,, Pa i nismo baš. Znate Unu. Plane za tren i kaže i što ne misli “- ne znam ni sam kako se snađoh u momentu da išta kažem, ali bih najradije bacio slušalicu i otrčao do Une da je pitam je li normalna. Nijesmo progovorili više od pet riječi sinoć, a ona je svojoj majci rekla da je to to, da nema više...

,,Ne znam ja ništa. Čuvaj se sine. Zagoreće mi pita.  Moram da prekinem. “

Una je obožavala da jede majčine pite, pa Sonja sigurno nije lagala za razlog prekidanja razgovora s obzirom na to da joj kćer popodne dolazi, ali mi je svejedno došlo da joj kažem: ,,E, dabogda taman izgorela! “  i spuštim. Ipak nijesam. Ostadoh sa slušalicom u ruci uz                 ,, bip...bip...bip“.

***

Kafići se uveliko napuniše pauzarošima - kako sam zvao ljude koji su svoje pauze gotovo uvijek provodili u Bokeškoj ili Njegoševoj, bez izuzetka.

Osim par poziva iz firme nakon obavijesti da neću doći, ne primih nikakav značajniji. Na primjer Unin. Probah još dva, tri puta da je pozovem. Naravno, uživala je u tome da stisne ,,mute” i kao što sad već i očekivah, ne javi mi se. Možda je zaista bila u žurbi, pošto je tako naglo donijela odluku koja je zahtijevala daleko duže pripreme. Mada, da je htjela, našla bi tih par minuta za  razgovor.

***

Došao sam do njenog stana i već sat vremena śedim na stepenicama i čekam da se pojavi. U komšiluku joj je zaista bučno, čujem plač đeteta, pomanitalu babu koja priča kao navijena i zvuk motorne testere - neki čovjek ispred cijepa drva… Nema je.

Kakvi li su njihovi životi? Ko zna na šta bih sve naišao kada bih se bavio bilo čijim komšilukom, makar i na kratko. Razmišljam o tome…  A onda se ponovo vraćam Uni.

śećam se da mi je jednom rekla da bi voljela da otputuje daleko, da zaboravi miris mora koji se ovih godina u Budvi ośećao na hamburgere, votku, skupe parfeme i one nešto jeftinije. Obećao sam joj da ćemo otići zajedno. Nikada niđe nijesmo otišli, osim par puta do Beograda, Dubrovnika i Splita.

Već mi nedostaje, a nije ni otišla. Nedostaje mi da mi kaže kako sam statičan, asocijalan i dosadan. Kako se ponašam kao da imam šezdeset, a ne trideset dvije i kako se nada da, ako budemo ikada imali đecu, neće naslijediti ništa moje, osim smisla za brojke. Radila je to duhovito. Iako je umjela da se nećka i govori i što ne misli, često samo da bi izazvala moju reakciju, znao sam da se iza te hladnoće krije lavina nježnosti.

Prenuše me koraci. Zvuk njenih potpetica.

***

Blijedog lica od nespavanja, ali I sad  mirisna i sa stilom obučena, napokon se pojavi. Nasmiješih joj se i počeh kao navijen pričat o bučnim komšijama, đetetu, babi…, glupim detaljimakoji, znam, ni mene ni nju u ovom trenutku ni najmanje ne dotiču.

,, Da, nevjerovatni su, pogotovu uveče, kada krenu sa svađama oko para... Čuju se i na bulevaru."-  reče, tek da nešto kaže.

,, A đe ćeš? "- prekinuh besmislenu priču o komšijama, ciljajući u srž svoje bolne tačke.

,, Do mojih, za Budvu. "

,, To znam, zanima me đe ćeš poslije, sa Ćilipa? "

,, U Austriju, kod Stanke. Napokon se nakanih "- rekla je to kao da ide na par dana i kao da će biti ponovo u Podgorici i prije nego što je brat poveze na aerodrom. Razveseli me ta pomisao.

,, Jesi li sredila sve obaveze na faxu? "- upitah po navici. Znam koliko voli taj posao i koliko je bila srećna kada su baš nju odabrali za asistenta. Tog dana smo išli na ručak u Sejdefu, a potom vodili ljubav dugo u mom stanu.

,, Skoro."

To njeno ,,skoro” me prenu. Vratih se u realnost, prelomih. Ne smijem je pustiti da ode. Onda nikad više ne bih mogao da je čekam pola sata u odijelu kupljenom na njeno insistiranje ,,samo za svadbe i sahrane”, dok bi u posljednjem trenutku mijenjala haljinu ili lakirala nokte u crveno.

Ne smije da ode. Nikako. Pitaću je. Zakoračićemo. Želim to, samo nekako nijesam shvatao.

Bezlično me je gledala, ne očekujući ovoliku količinu moje prividne smirenosti. Kao ni dan ranije, ne mogah dokučiti što joj je u glavi. Je li tužna, da li me voli, bi li ostala…Toliko pitanja me je mučilo.

Napokon se sabrah i progovorih.

,, A da te povezem do Budve? Znaš, zadovoljstvo je glumiti tvog taksisu! "

Nasmiješila se blago, kako je uvijek radila kad me pobijedi. Znala je o čemu pričam i da od puta, ako se ja pitam, nema ništa. Ostaće, njene oči mi govore da hoće...

Klimnu glavom u znak odobravanja i priđe mi sasvim lagano. Sklonih joj pramen kose sa lica i ovlaš dodirnuh njene usne. Odmače se na kratko i značajno me pogleda... Već sledećeg trenutka smo se ljubili strasno u polumraku dnevne sobe.

Komšije su bile bučne kao i obično. Baba je i dalje raspomamljeno vikala, zvuk motorne testere je utihnuo, a neki klinac u stanu iznad je puštao Valentina...

,, Volim te još, kao prije...Mislim na nas, kao prije... ".  Osmijehnuh se u sebi i nastavih ljubiti najbolje što umijem, onako kako samo ona to zaslužuje.

***

Nije voljela rastanke, pa mi ne dozvoli da je povezem do Budve. Možda se plašila da će je neki moj gest pokolebati ili zaista nije željela da me ,,muči”, kako reče.

Oprostismo se bez riječi, a onda učinje ono u čemu je bila najbolja – nestade.

Nepobjediva

Došao sam sa utakmice i zatekao je u kupatilu kako se šminka. Smireno je povlačila četku preko obraza, čineći ih rumenijim nego inače. To je bio njen mali ritual prije nego što bi obula štikle, navukla kaput i slećela niz stepenice da joj ne pobjegne taksi.

Ne volim kada izlazi sa prijateljicama u grad. U tim trenucima mi je posebno lijepa. Usne su joj crvenije, kosa bujnija, a koža nekako mekša.

Ne volim ni kada dugo zuri u ormar, smišljajući što bi obukla. Čini mi se da nikad nije toliko neodlučna po pitanju odjeće kada izlazimo zajedno... Ali, nju ni najmanje ne dotiče moje cupkanje u mjestu i milion besmislenih pitanja. Sasvim je spokojna u svom svijetu pripreme, pomalo odsutna i nemarna.

Još jednom me upita kako izgled. Rekoh ,,Ok!", a pomislih ,,Sjajno!". Baci pogled na svoj odraz u ogledalu, žurno me poljubi i zadovoljna izađe iz stana.

Prekratka joj je ova haljina.
...
Išla je danas kod frizera.
...
Tri puta joj je zvonio telefon dok je bila u kupatilu.
...
S kim li će ćaskati za šankom ako prijateljice budu pošle do toaleta?!
...
Znam kako je gledaju drugi muškarci.
...
Da li je taksista mlad?

...

Još mnogo sličnih pitanja mi se vrzmalo po glavi. Pomislih svašta, utješih se na kratko, a kroz pet minuta sam stajao obuven kraj vrata s mišlju da prošetam gradom, provirim u svaki lokal i kao slučajno ih sretnem.

Spreman za pokret, otvorih ladicu sa ključevima.Uzimam ključeve od stana i vidim da je na njima prikačen papirić, nečitko ispisan crnim kreonom.

,,Sjeti se koliko si oblijetao oko mene dok nismo izašli prvi put. Bezbrižno uživaj uz Treći kamen od Sunca!"

Još uvijek je dobra u predviđanju mog sljedećeg koraka. Osmijehnuh se i izuh cipele, sad već sasvim svjesan da moje cupkanje ljevicom nije prošlo neopaženo.

Published with Blogger-droid v2.0.4

Kralj svega

Poznavala sam čovjeka koji je imao neopisivu potrebu da bude najbolji u svemu. Njegova kuća je, iako jednospratna, bila najveća, auto najskuplje, specijalno dizajnirano za njega, a njegov posao je bio ostvarenje snova mnogih. Da je neko drugi imao isti posao, kuću ili auto, to vjerovatno ne bi bilo vrijedno pomena.

Bio je dopadljiv i inteligentan, uvijek u društvu. Imao je o čemu da priča, nije da nije, ali njegove priče bi se uglavnom završavale ličnim hvalospjevima.

Ako je nekada i čuo za riječ greška, u pričama o sebi je nije pominjao. Kada bi mu ispit lošije išao, to bi bilo zbog namćorastog profesora. On je perfektno znao materiju.

Njegove patike su uvijek bile najskuplje u radnji, a sve ono što nije mogao da priušti uglavnom je bilo iz razloga što mu se zapravo i nije dopadalo. Porodica mu je bila najobrazovanija, sa najviše kumstava, prijateljstava i veza.

I dok je veliki broj njegovih koleginica, komšinica i drugarica volio da sluša  GigaMega priče, meni je nekako oduvijek bio smiješan. Uprkos tome što zaista nije bio prosječan čovjek, čini mi se da je tim svojim prevelikim samopouzdanjem činio da ga gledam kao nekog ko zapravo ima manjak istog. Često ne bih povjerovala ni u neku istinu, jer je dolazeći od njega gubila važnost.

Sa njim  nikada nisam ostvarila neku značajniju komunikaciju, ali me je par puta naveo na razmišljanje o tome kako trudeći se da kod drugih stvorimo što bolju sliku o sebi, radeći to na pogrešan način, u očima trezvenih ispadamo smiješni.

U svim tim pričama, možemo veoma lako da se izgubimo i zaboravimo ko i kakvi smo zaista. Takođe, one doprinose da oko sebe okupimo manje, a otjeramo one više kvalitetne ljude koji nam neće u svemu ići ,,uz dlaku".  Nije li ljepota u tome da o svojim uspjesima slušamo od drugih, a kritiku shvatimo kao smjernicu za napredak?! Nije li magija u tome da nas vole i poštuju zbog onoga što radimo na način na koji najbolje umijemo, a ne zbog onoga što umijemo bajkovito da ispričamo?!

Ubijeđena sam da nisam jedina koja poznaje ovakvog čovjeka i da ste mnogo sličnih sretali u školi, na fakultetu, poslu ili susjedstvu. On mi se ne dopada i ne želim da izraste u meni, tebi ili nekom trećem. Želim da poput dinosaurusa, njegova vrsta nestane pogođena meteorom realnosti.

Složićete se da je Margaret Tačer bila u pravu kada je rekla ,,Žena koja za sebe mora da kaže da je dama, nije dama."

Triput (ni)sam viđela Tita

Moji kući, imaju običaj često da pomenu Tita.

U Njegovo vrijeme su se đeca slala na školovanje od jedne plate, živjelo se od osmijeha i u blagostanju sa komšijama. Bilo je i tada svakojakih ljudi, ali na neki drugačiji način valjda, čim niko nikome nije smetao u mjeri u kojoj se to dešava danas.

Rodila sam se kada je On već bio pokojni, ali se sjećam toliko puta izgovorene rečenice ,,E..da je Tito sad tu, ne bi se ovo radilo!"

Tata je volio da priča kako je Tito bio veliki čovjek i kako je njegovo ime spasilo život jednom našem pomorcu. 

,,Tata, a kako to časti ti? Je li se taj čovjek molio Titu?", pitah za vrijeme pripovijedanja. 

,,Ne sine, nego je jednom prilikom zalutao u neki crnački geto u kasne sate. Grupa domaćina je htjela da ga prebije i opljačka. Pokušavao je na slabom engleskom objasniti da je pomorac iz Jugoslavije i da se izgubio. Nisu ga slušali i počeše da ga biju, a on je u strahu ponavljao - From Yugoslavia,From Yugoslavia Tito! A čuše za Tita, crnci se razmakoše i puštiše Našeg na miru - Tito is our man, you are safe here! ( imam osjećaj da je ova rečenica ,,nastala" naknadno) reče jedan od napasnika i odoše." Tata sleže ramenima i zaključi ,,Voljeli su ga i crnci sine, zalagao se za njih".

Tad ga ne pitah kako se to Tito zalagao za crnce, ali očito da jeste nekako čim poznaše baš njegovo ime od svih jugoslovenskih. Možda bi i Tesla bio djelotvoran, da se pomorac njega sjetio... ili možda ne bi.

Je li ih taj Tito zaista toliko činio srećnim i čime je zaslužio da njegove slike još uvijek drže po zidovima stanova, ne znam, ali obzirom da su mojoj babi oči caklile kad god bi Ga pomenula (a znam da je posigurno voljela mog đeda, pa razlog nije bio ljubavne prirode) odlučih da i ja pošto poto vidim Tita.

Od tad Ga gledam svaki dan. Vidim Ga kada poklonim neki dobar rokovnik sestri, gospođi na ulici diskretno pokažem da joj je ,,pošla" žica na čarapi, ili kad đeda u marketu pustim ispred sebe na kasu jer sam potrgovala troduplo više od njega. Vidim Ga i kada se osmijehnem službenici sa šaltera i drugaricu povedem na koncert grupe koju obožava.

A onda uveče, kad dođem kući, sjedem na kauč i osmjehnem se samoj sebi. Ne treba ni meni, niti bilo kome od nas Tito da bismo bili srećniji. Treba nam samo osmijeh koji ćemo nesebično darovati, katkad kad nemamo kome drugo, makar sebi samima.

Vanredni tekst

Ovih dana se u mojoj državi dešavaju neobične stvari. Pao je tamo neki snijeg koji nas je sve porobio.

Đaci ne idu u školu, studenti na fakultet, a svi oni koji su se malo kasnije zaputili da kupe hleb su naišli na prazne rafove. Neki objekti su ostali bez krova a neki bolesni ljudi bez ljekova.

Snijeg je kriv za sve ružno što se dešava ovih dana. Kriv je i za to što se smrzavam i što mama ne može da pokrene svoj auto. A i da ga pokrene, gdje bismo to mogli da otputujemo? Na skijanje negdje? Ne, ne, skijaćemo se podgoričkim ulicama.

Iako je stanje takvo da u svima nama budi zaboravljenu solidarnost, nismo se istinski potrudili da pokažemo koliko volimo ovih cc. 650 000 ljudi sa kojima živimo. Mali je broj onih koji su se uključili u aktivnosti koje će normalizovati nastali haos.

Stanje se mijenja kada  preduzmemo i najmanji korak. Za početak sam izgasila bojler i skuvala čaj i kafu ljudima koji su ispred moje zgrade krčili prolaz. Bilo mi je teško kada sam od njih čula da sam jedina koja se ponudila da to uradi.
Izgasite i vi vaš bojler. Suđe operite sjutra, a ni odjeća ne mora da se pere baš svakodnevno - odložite to.

Razmislite koji je to način na koji vi možete pomoći. Osjećaj će biti nevjerovatan ukoliko učinite i najmanji korak. Ako nemate lopatu, a baš niko ne može da vam je pozajmi, izadjite na ulicu i pitajte ljude koji čiste snijeg, da li su se umorili. Ako jesu, odmijenite ih bar na kratko.

Postoji veliki broj načina na koji možete da pomognete, bez obzira na to imate li novca, lopate, da li ste prehlađeni ili umorni. Bitna je želja! Poželite da budete dio zajednice koja svojim članovima omogućava da se osjećaju lijepo zato što su i najmanjim gestom doprinijeli poboljšanju stanja u kome se nalazimo.

#Onokad ne radite ništa pametno

Nova umjetnost koju osmislih jednom dok sam se dosađivala čekajući da prestane kiša. Sastoji se u tome da odaberete neku portret fotografiju krupnog plana, a zatim se, pažljivo prateći karakteristične linije, u staromodnom alatu Paint, poigrajte bojama. 

Iznenadićete se koliko vaše fotografije mogu živnuti ukoliko se na ovaj način budete igrali sa njima.