Moji kući, imaju običaj često da pomenu Tita.
U Njegovo vrijeme su se đeca slala na školovanje od jedne plate, živjelo se od osmijeha i u blagostanju sa komšijama. Bilo je i tada svakojakih ljudi, ali na neki drugačiji način valjda, čim niko nikome nije smetao u mjeri u kojoj se to dešava danas.
Rodila sam se kada je On već bio pokojni, ali se sjećam toliko puta izgovorene rečenice ,,E..da je Tito sad tu, ne bi se ovo radilo!"
Tata je volio da priča kako je Tito bio veliki čovjek i kako je njegovo ime spasilo život jednom našem pomorcu.
,,Tata, a kako to časti ti? Je li se taj čovjek molio Titu?", pitah za vrijeme pripovijedanja.
,,Ne sine, nego je jednom prilikom zalutao u neki crnački geto u kasne sate. Grupa domaćina je htjela da ga prebije i opljačka. Pokušavao je na slabom engleskom objasniti da je pomorac iz Jugoslavije i da se izgubio. Nisu ga slušali i počeše da ga biju, a on je u strahu ponavljao - From Yugoslavia,From Yugoslavia Tito! A čuše za Tita, crnci se razmakoše i puštiše Našeg na miru - Tito is our man, you are safe here! ( imam osjećaj da je ova rečenica ,,nastala" naknadno) reče jedan od napasnika i odoše." Tata sleže ramenima i zaključi ,,Voljeli su ga i crnci sine, zalagao se za njih".
Tad ga ne pitah kako se to Tito zalagao za crnce, ali očito da jeste nekako čim poznaše baš njegovo ime od svih jugoslovenskih. Možda bi i Tesla bio djelotvoran, da se pomorac njega sjetio... ili možda ne bi.
Je li ih taj Tito zaista toliko činio srećnim i čime je zaslužio da njegove slike još uvijek drže po zidovima stanova, ne znam, ali obzirom da su mojoj babi oči caklile kad god bi Ga pomenula (a znam da je posigurno voljela mog đeda, pa razlog nije bio ljubavne prirode) odlučih da i ja pošto poto vidim Tita.
Od tad Ga gledam svaki dan. Vidim Ga kada poklonim neki dobar rokovnik sestri, gospođi na ulici diskretno pokažem da joj je ,,pošla" žica na čarapi, ili kad đeda u marketu pustim ispred sebe na kasu jer sam potrgovala troduplo više od njega. Vidim Ga i kada se osmijehnem službenici sa šaltera i drugaricu povedem na koncert grupe koju obožava.
A onda uveče, kad dođem kući, sjedem na kauč i osmjehnem se samoj sebi. Ne treba ni meni, niti bilo kome od nas Tito da bismo bili srećniji. Treba nam samo osmijeh koji ćemo nesebično darovati, katkad kad nemamo kome drugo, makar sebi samima.
Nema komentara:
Objavi komentar