Kralj svega

Poznavala sam čovjeka koji je imao neopisivu potrebu da bude najbolji u svemu. Njegova kuća je, iako jednospratna, bila najveća, auto najskuplje, specijalno dizajnirano za njega, a njegov posao je bio ostvarenje snova mnogih. Da je neko drugi imao isti posao, kuću ili auto, to vjerovatno ne bi bilo vrijedno pomena.

Bio je dopadljiv i inteligentan, uvijek u društvu. Imao je o čemu da priča, nije da nije, ali njegove priče bi se uglavnom završavale ličnim hvalospjevima.

Ako je nekada i čuo za riječ greška, u pričama o sebi je nije pominjao. Kada bi mu ispit lošije išao, to bi bilo zbog namćorastog profesora. On je perfektno znao materiju.

Njegove patike su uvijek bile najskuplje u radnji, a sve ono što nije mogao da priušti uglavnom je bilo iz razloga što mu se zapravo i nije dopadalo. Porodica mu je bila najobrazovanija, sa najviše kumstava, prijateljstava i veza.

I dok je veliki broj njegovih koleginica, komšinica i drugarica volio da sluša  GigaMega priče, meni je nekako oduvijek bio smiješan. Uprkos tome što zaista nije bio prosječan čovjek, čini mi se da je tim svojim prevelikim samopouzdanjem činio da ga gledam kao nekog ko zapravo ima manjak istog. Često ne bih povjerovala ni u neku istinu, jer je dolazeći od njega gubila važnost.

Sa njim  nikada nisam ostvarila neku značajniju komunikaciju, ali me je par puta naveo na razmišljanje o tome kako trudeći se da kod drugih stvorimo što bolju sliku o sebi, radeći to na pogrešan način, u očima trezvenih ispadamo smiješni.

U svim tim pričama, možemo veoma lako da se izgubimo i zaboravimo ko i kakvi smo zaista. Takođe, one doprinose da oko sebe okupimo manje, a otjeramo one više kvalitetne ljude koji nam neće u svemu ići ,,uz dlaku".  Nije li ljepota u tome da o svojim uspjesima slušamo od drugih, a kritiku shvatimo kao smjernicu za napredak?! Nije li magija u tome da nas vole i poštuju zbog onoga što radimo na način na koji najbolje umijemo, a ne zbog onoga što umijemo bajkovito da ispričamo?!

Ubijeđena sam da nisam jedina koja poznaje ovakvog čovjeka i da ste mnogo sličnih sretali u školi, na fakultetu, poslu ili susjedstvu. On mi se ne dopada i ne želim da izraste u meni, tebi ili nekom trećem. Želim da poput dinosaurusa, njegova vrsta nestane pogođena meteorom realnosti.

Složićete se da je Margaret Tačer bila u pravu kada je rekla ,,Žena koja za sebe mora da kaže da je dama, nije dama."

Triput (ni)sam viđela Tita

Moji kući, imaju običaj često da pomenu Tita.

U Njegovo vrijeme su se đeca slala na školovanje od jedne plate, živjelo se od osmijeha i u blagostanju sa komšijama. Bilo je i tada svakojakih ljudi, ali na neki drugačiji način valjda, čim niko nikome nije smetao u mjeri u kojoj se to dešava danas.

Rodila sam se kada je On već bio pokojni, ali se sjećam toliko puta izgovorene rečenice ,,E..da je Tito sad tu, ne bi se ovo radilo!"

Tata je volio da priča kako je Tito bio veliki čovjek i kako je njegovo ime spasilo život jednom našem pomorcu. 

,,Tata, a kako to časti ti? Je li se taj čovjek molio Titu?", pitah za vrijeme pripovijedanja. 

,,Ne sine, nego je jednom prilikom zalutao u neki crnački geto u kasne sate. Grupa domaćina je htjela da ga prebije i opljačka. Pokušavao je na slabom engleskom objasniti da je pomorac iz Jugoslavije i da se izgubio. Nisu ga slušali i počeše da ga biju, a on je u strahu ponavljao - From Yugoslavia,From Yugoslavia Tito! A čuše za Tita, crnci se razmakoše i puštiše Našeg na miru - Tito is our man, you are safe here! ( imam osjećaj da je ova rečenica ,,nastala" naknadno) reče jedan od napasnika i odoše." Tata sleže ramenima i zaključi ,,Voljeli su ga i crnci sine, zalagao se za njih".

Tad ga ne pitah kako se to Tito zalagao za crnce, ali očito da jeste nekako čim poznaše baš njegovo ime od svih jugoslovenskih. Možda bi i Tesla bio djelotvoran, da se pomorac njega sjetio... ili možda ne bi.

Je li ih taj Tito zaista toliko činio srećnim i čime je zaslužio da njegove slike još uvijek drže po zidovima stanova, ne znam, ali obzirom da su mojoj babi oči caklile kad god bi Ga pomenula (a znam da je posigurno voljela mog đeda, pa razlog nije bio ljubavne prirode) odlučih da i ja pošto poto vidim Tita.

Od tad Ga gledam svaki dan. Vidim Ga kada poklonim neki dobar rokovnik sestri, gospođi na ulici diskretno pokažem da joj je ,,pošla" žica na čarapi, ili kad đeda u marketu pustim ispred sebe na kasu jer sam potrgovala troduplo više od njega. Vidim Ga i kada se osmijehnem službenici sa šaltera i drugaricu povedem na koncert grupe koju obožava.

A onda uveče, kad dođem kući, sjedem na kauč i osmjehnem se samoj sebi. Ne treba ni meni, niti bilo kome od nas Tito da bismo bili srećniji. Treba nam samo osmijeh koji ćemo nesebično darovati, katkad kad nemamo kome drugo, makar sebi samima.