Vanredni tekst

Ovih dana se u mojoj državi dešavaju neobične stvari. Pao je tamo neki snijeg koji nas je sve porobio.

Đaci ne idu u školu, studenti na fakultet, a svi oni koji su se malo kasnije zaputili da kupe hleb su naišli na prazne rafove. Neki objekti su ostali bez krova a neki bolesni ljudi bez ljekova.

Snijeg je kriv za sve ružno što se dešava ovih dana. Kriv je i za to što se smrzavam i što mama ne može da pokrene svoj auto. A i da ga pokrene, gdje bismo to mogli da otputujemo? Na skijanje negdje? Ne, ne, skijaćemo se podgoričkim ulicama.

Iako je stanje takvo da u svima nama budi zaboravljenu solidarnost, nismo se istinski potrudili da pokažemo koliko volimo ovih cc. 650 000 ljudi sa kojima živimo. Mali je broj onih koji su se uključili u aktivnosti koje će normalizovati nastali haos.

Stanje se mijenja kada  preduzmemo i najmanji korak. Za početak sam izgasila bojler i skuvala čaj i kafu ljudima koji su ispred moje zgrade krčili prolaz. Bilo mi je teško kada sam od njih čula da sam jedina koja se ponudila da to uradi.
Izgasite i vi vaš bojler. Suđe operite sjutra, a ni odjeća ne mora da se pere baš svakodnevno - odložite to.

Razmislite koji je to način na koji vi možete pomoći. Osjećaj će biti nevjerovatan ukoliko učinite i najmanji korak. Ako nemate lopatu, a baš niko ne može da vam je pozajmi, izadjite na ulicu i pitajte ljude koji čiste snijeg, da li su se umorili. Ako jesu, odmijenite ih bar na kratko.

Postoji veliki broj načina na koji možete da pomognete, bez obzira na to imate li novca, lopate, da li ste prehlađeni ili umorni. Bitna je želja! Poželite da budete dio zajednice koja svojim članovima omogućava da se osjećaju lijepo zato što su i najmanjim gestom doprinijeli poboljšanju stanja u kome se nalazimo.

#Onokad ne radite ništa pametno

Nova umjetnost koju osmislih jednom dok sam se dosađivala čekajući da prestane kiša. Sastoji se u tome da odaberete neku portret fotografiju krupnog plana, a zatim se, pažljivo prateći karakteristične linije, u staromodnom alatu Paint, poigrajte bojama. 

Iznenadićete se koliko vaše fotografije mogu živnuti ukoliko se na ovaj način budete igrali sa njima.

Mali Veseljaci

Kažu za nas, Crnogorce, da smo lijen narod. Kažu da zbog te ljenosti da se potrudimo oko bilo čega, mi vjerujemo u sreću, mađije, splet okolnosti koji je baš nama naklonjen i još svašta nešto.

Kažu da smo svi vjernici pred ispite, za vrijeme kolektivnog prejedanja na slavama i kada nas stigne neka strašna muka, a onda za vrijeme dobra zaboravimo sve ono što smo obećavali Tamo Nekom moleći ga za sve i svašta.

Moj drug iz razreda srednje škole je na temu ,,Ko drugome jamu kopa, sam u nju upane" pismenog zadatka, dokazao i da smo bukvalisti. Naime, njegov sastav se sastojao u kopanju jame bratu tokom čitave razrade, dok nesrećni kopač u zaključku nije sam upao u istu. Ne sjećam se koju je ocjenu tom prilikom zavrijedio ali je razbio predrasude o ljenosti. Imao je cilj - smjestiti bratu. Kopao je vrijedno, a to što je na kraju sam upao u jamu, je valjda odredila njegova nespretnost. Znači, mi smo i nespretni.

Ako je suditi po mojim drugovima iz razreda, onda nam je, onaj koji je za magarca Kurijela iz ,,Pilipenda"-e uporno mislio da je čovjek, dodijelio još jedan epitet - priglupi.

Kada je jedan naš zvaničnik na nekoj sjednici, negdje u Evropi, ukrao naočare svog inostranog kolege, prozvaše nas kleptomanima. Ali, to i nije toliko strašno u poređenju sa svim onim ljudima koji su nam se smijali kada je, isto jedan Naš, bacio dinamit u Švajcarsko jezero, nadajući se dobrom ulovu ribe. Naravno, nisu mu izrekli kaznu, jer, kome bi palo na pamet da napiše zakon za bacanje dinamita u jezero u svrhu ribolova (ribanja)? On je, valjda, dokazao da smo tragi-komični.

Još jedan Naš u tuđini je bio na meti svih animal friendly organizacija, kada je ispred svoje zgrade uzeo da kolje ovna za slavu. E to mi nikako nije jasno. Čovjeku je bila slava, je li Bog dao da se ima i može priuštiti pečenje? Ne znam šta su tada mislili i kako su nas nazvali, ali to je valjda njima nenormalno. Pa, zar ne znaju da generacijama za Dan SFRJ koljemo nebrojeno svinja, i niko nam, nikad, ništa nije rekao...

Kroz istoriju, a i danas, nazivaju nas raznim imenima. Imamo čudne navike i običaje, još čudnije se ponašamo, a da ne govorim o stavovima i načinu komunikacije. U poslu smo neetični a u ljubavi preemotivni, pa nas se mahom klone.

O nama misle i pričaju još mnogo toga. Konzervativci, čudaci, tradicionalisti i nacionalisti. Pravi prijatelji i najgori neprijatelji...

A ja..Pa ja još uvijek vjerujem da smo super baš takvi kakvi jesmo, uvijek nekako drugačiji, na neki samo nama svojstven način.

Posao niđe neće pobjeć'

Svi mi imamo teške dane, pitanje je samo kako ih ko podnosi. Moj težak dan obično počne duuugom jutarnjom kafom a završi ljenčarenjem ispred Tv-a. To je onaj dan u kome ne treba počinjati ništa, jer sve što započneš može krenuti naopako.

Tata je imao običaj da se pridržava toga pravila. Ukoliko bi mu jedna ili dvije radnje, koje je trebao da obavi početkom dana, krenule naopako...on bi naprosto odustajao.

 ,,Nije danas dan od velike rabote!" , govorio bi i sasvim smireno se zavalio u fotelju čitajući novine.

Da li je zaista tako? Da li vam se dešavalo da ujutru imate ispit i uradite loše, a potom molite To Nešto ( neki kažu Boga ) da vam rezultati od nekog ranijeg ispita ne izađu baš toga dana, jer naprosto moraju biti loši?

Mislim da je tata donekle imao pravo, loše stvari i sitnice koje vas mogu izbaciti iz takta se nadopunjuju. Idu jedna uz drugu, kao grupa prvaka kada kreće u školu. 

Moj prijatelj je, zabezeknut pravilom moga tate kojeg sam se sve čvršće pridržavala, imao običaj da prkosi okolnostima i kako bi naši stariji rekli ,,silom na sramotu" pokušavao da popravi svoj dnevni score. Biće vam čudno ako kažem da bi se tim pokušavanjem često još čvršće uvjerio da je umotvorina moga oca zapravo aksiom. 

Dok sam bila mala, čudila sam se kako tata zna da ne treba toga dana da popravlja auto ako mu se već pokvario telefon. Mislila sam da komunicira sa tamo nekim čovjekom koji ima veliki spisak i svima govori u čemu će biti uspješni, a u čemu ne. Godinama sam se pitala kako moj tata zna unaprijed da li će uspjeti u onome što je namjerio.

Odrastanje je učinilo svoje i polako sam počela da shvatam. Nije moj tata tamo neki vrač koji je svo ovo vrijeme bio u dosluhu sa natprirodnim silama...jednostavno... sledio je logiku karme. Karma je loša ili dobra. Ili vam ide, ili ne. 

Jednom prilikom sam ga pitala zašto radije odabere da provede dan uz novine, cigarete i kafu nego da još jednom pokuša da dovrši započeti posao. Dao mi je veoma jednostavan odgovor. 

,,Sine, ako me nešto izbaci iz takta, iznerviram se i stalno mislim o tome. Moja pažnja nije usresređena na ono što trebam da obavim, nego na ono što nisam uspio. Najbolje što mogu je da batalim rabotu za taj dan i uživam, a ona mi za to vrijeme niđe neće pobjeći, nego će me sačekati sjutra ujutru kad zaboravim na jučerašnji neuspjeh i ponovo joj se posvetim."

Mislim da je tata bio u pravu, iako nikada nije čuo za riječ karma, u koju ja vjerujem. 

Stoga, ukoliko vam krene loše, danas nije vaš dan. Provedite ga onako kako vam najmanje može škoditi - uživajte.

Start

Da li će ovo ljudi uopšte čitati? Da li će ih smarati i nervirati ili će pak biti oduševljeni? Ne znam. Sasvim obične priče, sa sasvim običnim akterima i iz najobičnijih mogućih uglova je ono što vas ovdje očekuje. No ipak, možda će u nekoj običnoj rečenici neko uspjeti da pronađe tanku nit posebnosti i pomisliti ,, Da, i ja sam baš to tako doživio / mislio / želio / shvatio." Ne osjećajte se previše uzbudjeno ako se to desi, ali ni potišteno ukoliko vas moji tekstovi ne unaprijede ni u kom smislu. Moja želja je samo da kažem, a na vama je da li će vam se to dopasti ili ne. 

Svojim čitaocima ne persiram, poštujem ih tako što im pišem.

Toliko za sada... Coming soon...